ludus

Nagrada „Dobričin prsten“ Miji Aleksić za 1982. (foto: arhiva UDUS-a)

DODELA NAGRADE „DOBRIČIN PRSTEN“
MIJI ALEKSIĆ

 

OBRAZLOŽENJE ODLUKE ŽIRIJA

Žiri nagrade Dobričin prsten doneo je jednoglasno odluku da se nagrada Dobričin prsten za 1982. godinu dodeli velikom umetniku Miji Aleksiću za životno delo.

Glumac Mija Aleksić oko četrdeset godina igra po svim pozorišnim scenama naše zemlje, na filmu, radiju, televiziji i estradi, zabavljajući nas, zasmejavajući, dovodeći nas do suza i razmišljanja, a puno puta do sleđenosti i tuge. Verovatno da u današnjem glumištu nema glumca koji je na svojim plećima izneo toliko tereta efemerne pozorišne umetnosti. Možda, danas, nema glumca koji je odigrao toliko uloga po svim medijumima naše dramske umetnosti, pa i estrade. Mija Aleksić stavio je pregradu, onu umetničku, između popularnog komičara i umetnika glume na sceni. Tu pregradu je skrupulozno čuvao i dokazao da svi estradni izleti ne mogu da poremete pravog umetnika. U svom glumačkom vojevanju Mija Aleksić je ostvario široku galeriju uspešno izvajanih likova kojih se moramo setiti: Aleksa (Laža i paralaža), Spinto (Androkles i lav), Piter Flin (Plug i zvezde), Ževakin (Ženidba), Smerdjakov (Braća Karamazovi), Čeda (Gospođa ministarka), Prisipkin (Stenica), Kristofer Man (Vilovnjak od zapadnih strana), Dunja (San letnje noći), Tartif (Tartif), Zganarel (Don Žuan), Sirano de Beržerak (Sirano de Beržerak), Lebjatkin (Zli dusi), Jevrem Prokić (Narodni poslanik), Arkadije Srećković (Šuma), Ričard III (Ričard III), Agaton Arsić (Ožalošćena porodica), Vili Loman (Smrt trgovačkog putnika), Foma Fomič (Selo Stepančikovo) itd.
S pravom se može zaključiti da je dramski umetnik Mija Aleksić u svom glumačkom veku tako uspešno isprepletao u svom daru komične, dramske i tragične zvukove. Publika se srodila sa komedijskom glumom Mije Aleksića i njegovim humorom. Koliko puta smo čekali da se preko radija oglasi Rafajlo Raf Maksić? Koliko puta smo željno očekivali da vidimo televizijske serije u kojima nas je razgaljivao taj vrsni komičar?
Kako se postaje komičar, pitao je jedan naš poznati pisac i nastavio: Ne znam. Samo je sasvim sigurno da znam da sam posle svake Mijine predstave bio ubeđen da su Šekspir, Držić, Gogolj, Sterija, Šo, Nušić, Majakovski, svoje komade pisali isključivo za njega. Taj čovek ume sjajno da se prerušava i da nas nasmeje.

Nekako, kod nas, komičari su uvek bili u senci tragičara. Često su komičare smatrali glimcima drugog reda. O tome je puno govorio i Mija Aleksić. Međutim, Mija Aleksić je davno opovrgnuo svojim raznolikim kreacijama i širokim dijapazonom glume to mišljenje, jer rođeni i pravi glumac podjednako može da igra i komediju i dramu i tragediju, inače nije rasan glumac.
Dodeljujući mu ovaj prsten našeg velikana barda Dobrice Milutinovića, velikog Lira i Otela, na ruke Dunje, Prisipkina i Agatona, uvereni smo da činimo veliku pravdu i želimo Miji Aleksiću da gorda čela, sa osmehom i dostojanstvom ponese prsten Kralja Lira - Dobrice Milutinovića.

Žiri: Mira Stupica, predsednik, Vladimir Stamenković, potpredsednik, Milan Vukos, Zoran Radmilović, Milenko Maričić, Franjo Vicković, Dragovan Jovanović, Mira Banjac, dr Prvoslav Ralić.

U Beogradu, 15.11.1982.