ludus

Nagrada „Dobričin prsten“ Raheli Ferari za 1986. (foto: Vukica Mikača)

DODELA NAGRADE „DOBRIČIN PRSTEN“
RAHELI FERARI

 

OBRAZLOŽENJE ODLUKE ŽIRIJA

Žiri nagrade Dobričin prsten koju su ustanovili Muzej pozorišne umetnosti SR Srbije, Savez dramskih umetnika Srbije i Zlatara – Majdanpek, doneo je odluku da se nagrada Dobričin prsten za 1986. godinu dodeli dramskoj umetnici Raheli Ferari za životno delo.

Jedno po mnogim karakteristikama izuzetno mesto među jugoslovenskim dramskim umetnicima pripada Raheli Ferari, prvakinji i doživotnom počasnom članu Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Rođena je u Zemunu. Profesionalnu glumačku karijeru započela je u Novom Sadu 1930. Penzionisana je 1973. I posle penzionisanja Rahela Ferari je stalno prisutna na sceni Jugoslovenskog dramskog i drugih pozorišta.

U toku svoje umetnički značajne karijere ostvarila je oko dve stotine životno uverljivih i sočno intrigantnih likova u delima jugoslovenskih i stranih pisaca – pa se sa mnogo opravdanja može ubrojiti u najznačajnije glumce našeg veka ponikle na vojvođanskom tlu. Godine 1960. dobila je Oktobarsku nagradu Beograda za ulogu Ebi u predstavi Arsenik i stare čipke Ateljea 212, a 1964. Sterijinu nagradu za ulogu Sarke u Ožalošćenoj porodici. Godine 1972. dobila je visoko društveno i umetničko priznanje - Sedmojulsku nagradu, zatim Orden rada sa zlatnim vencem, a dve godine kasnije Plaketu Beograda povodom 30. godišnjice oslobođenja Beograda. Izuzetne inteligencije i izvornog teatarskog senzibiliteta, ona se već tokom rada u Novom Sadu (i u periodu pre i posle drugog svetskog rata) nametnula specifičnom individualnošću svoje glume. Od prvih dana rada u pozorištu prirodno je prihvatala sugestije reditelja, ali se za uspeh svoje uloge (a u poznijim godinama i predstava) starala i sama. Često u ulogama koje nisu bile glavne (velike i male uloge pratile su je od početka karijere do današnjih dana) bila je prinuđena da u likovima traži karakteristične i bizarne detalje, ne gubeći pri tom osnovnu veru u poetsku istinitost na izgled beznačajne ali konkretne životne pojedinosti.

Ona raspolaže zavidnom moći transformacije, razvijenom glumačkom maštom i sposobnošću da svakom ulogom donosi na scenu i neku tajnu – u čemu je sposobnost i draž značajnih glumačkih ličnosti. Te osobine, uz vitalnost i sposobnost za glumačke preobražaje i retko umeće da u gotovo svakoj ulozi pronađe njenu suštinu, krase ovu vrsnu umetnicu.

Velika u malim ulogama, višestruko izražajna u jednolinijskim, Rahela Ferari ima šarm čežnjivih sokačara i nesuvislo-matorih gospi koje zasmejavaju okolinu, obrušavajući se na nju jednom energijom izvitoperene cele ličnosti, a ne samo fizičkim minusima klasne ili socijalne plastičnosti. U Taocu je ona Gospođica Gikrist samozvana dablinska misionarka, lukava službenica tobožnje dobrote, kočoperno i jadno čeljade koje učestvuje u piru podzemlja sa svim podzemnim opscenama gordog života i visokog rodoljuba. U njenoj karikaturi ima osobenog artizma, u njenim dijalozima, vriskavo-ledenim ima dozirane međuljudske radoznalosti. Razvijeni ukus za paradokse, scenski munjevito bačene i dobačene, Rahela Ferari dokazuje u ćaknutim damama koje šumno ispunjavaju pozornicu: Ledi Markbi u Idealnom mužu, Gospođa Malaprop u Suparnicima, Gospođa Gogan u drami Plug i zvezde. Dendijevsku preciznost koja muzicira francuski stih ili englesku frazu kalamburno prevrće komičnom konverzacijom koja od bezličnih epizoda izrasta u ličnu izražajnu lepotu. Raskošna mimika Rahela Ferari, visoka i kao srezana figura koja se poigrava drugima ili druge savlađuje svojom siluetom čini je verodostojnom Ksenijom Buličov, od jednog opterećenja do jednog bloka na sceni ili precizno ocrtava u košmaru verbalne nadličnosti kao Filamenta u Učenim ženama.

Moderna i neobično smela, u svakom radu i svakoj ulozi, Rahela Ferari ume da bude neumorna u traganju i petljanju, blistava u humoru, skulptorski snažna u karakteru (Ksenija, Sarka, Gospođa Gogan, Kristina, Ledi Markbi). Ali je nadasve umetnik koji intenzivno i surovom maštom i kulturom te mašte ume ume da pokaže samom dobu i ljudskom društvu njegov „lik i otisak“. U svaku svoju ulogu Rahela unosi celikupnost drame i sverealnost lika, a prvim korakom na scenu nameće izoštreni karakter koji produbljuje namere i grožnje sveta ili sredine (Jegor Buličov, Suparnici, Plug i zvezde, Govor cveća, Talac, Naši sinovi, Idealan muž, Ivanov, Samoubica, Pokojnik, Per Gint).

U zenitu umetničkog integriteta Rahgela Ferari je ušla u porodicu Dobrice Milutinovića, zaslužujući i njegov prvi i njegov potonji prsten.

Žiri: Branislav Jerinić, Milosav Mirković, predsednik, Slobodan Stojanović, Rodoljub Stepanović, Dejan Mijač, Predrag Ejdus, Predrag Miki Manojlović, Zoran Filipović, potpredsednik i Zoran Stošić, predstavnik Zlatare Majdanpek.

U Beogradu, 9. novembra 1984.