ludus

DODELA NAGRADE „MiloŠ ŽutiĆ“
OLGI ODANOVIĆ

Odluku da se Nagrada „Miloš Žutić“ dodeli Olgi Odanović, za ulogu Milice Gerasimović u predstavi Govornica doneo je, većinom glasova, Žiri u sastavu: Gorica Popović, predsednica, Olga Savić, Jelena Đokić, Pavle Pekić i Ivan Medenica.

OBRAZLOŽENJE ODLUKE ŽIRIJA

Ugledna nagrada „Miloš Žutić“ dodeljuje se za najbolju glumačku kreaciju ostvarenu u proteklom periodu u onoj oblasti koju, u nedostatku boljeg izraza i skloni šematskim klasifikacijama nazivamo „dramski teatar“. Ove godine Nagradu dobija Olga Odanović za ulogu Milice Gerasimović, koloraturnog soprana u predstavi Govornica Jugoslovenskog dramskog pozorišta, za koju se sve može reći osim da je klasična dramska uloga. Da bismo je tako odredili, nedostaje nam ona osnovna premisa – dramski tekst; naime, prema jasnoj zamisli autora komada i reditelja predstave Jagoša Markovića i u tumačenju Olge Odanović, Milica Gerasimović, koloraturni sopran ne izgovara artikulisani tekst, već se prepušta njeverovatno brzim govornim slapovima iz kojih se tu i tamo, kao neka žgoljava grana iz snažne bujice, probija po koja izgovorena reč.

Ova izuzetna, antologijska komičarska bravura ostvarena na planu scenskog govora predstavlja dostignuće već sama po sebi. Međutim, puni značaj ove uloge spoznaje se tek onda kada se uvidi da ona, pored dometa na planu teatarske forme, pored svoje autohtone muzičke vrednosti, ostvaruje upečatljiv rezultat i na planu karakterizacije lika. Koristeći se ovakvim glumačkim sredstvima koja su zbog tog nesvakidašnjeg spoja muzičkog bogatstva i sematičnog siromaštva ujedno i vrlo reaskošna i krajnje redukovana, Olga Odanović superiorno gradi izuzetno bogat i iznijansiran lik jedne usamljene, dosadne, ljubopitljive, džangrizave, na momente drčne, ali u osnovi vrlo nesrećne, emocionalno i profesionalno potpuno uskraćene osobe.

U bogatstvu svojih kontradikcija, Milica Gerasimović Olge Odanović je ujedno i veoma efektan kroki i raskošno elaborirana studija dramskog lika, lika koji neodoljivo podseća na one smešno-tužne gospođe s beogradskih građanskih slava, u ofucanim kostimčićima i s crknutim lisicama prebačenim preko ramena, koje mnogo pričaju i sve znaju, ali čiji detinje radoznao, iskren i otvoren pogled ne uspeva da sakrije teško breme samoće i neostvarenosti. Ova izuzetna uloga izdvaja se i u pogledu žanrovsko-stilske postavke, jer predstavlja onaj snažan, organski spoj odbranjene emocije i oštre persiflaže, tipičan za kemp-estetiku za koju se i neke druge uloge Olge Odanović mogu da vežu.

Na kraju treba još istaći da je ova uloga ostvarena u predstavi koja ne uvodi samo drugačiju scensku poetiku, već obnavlja i jedan, u našem pozorištu gotovo zaboravljen odnos prema radu, a koji se zasniva na posvećenosti, predanosti, veri, pa i zanosu celokupne autorske ekipe. Verujemo da je upravo takav odnos prema radu preduslov za dosezanje visokog umetničkog dometa, upravo onakvog kakav je ostvarila Olga Odanović u ovoj ulozi.