ludus

    1. RAD I KONTINUITET DRŽE GLUMCA

    2. U FIZIČKOJ I MENTALNOJ KONDICIJI

    3.   
        
    4. slika
      Foto:Vukica Mikača


    5. Ne osećam se starom i staromodnom. Stvar je krajnje jednostavna: postoji dobra predstava i loša predstava, postoji dobra gluma i loša gluma. Postoji samo istinitost, ona je večna. Zabrinjava me što danas vlada velika površnost u svemu, nažalost i u glumi. Treba se naslanjati na prethodnike i njihova iskustva i nadograđivati ih. Za mene je gluma najbolja kad se ne vidi i kad ti se zbog toga veruje – kaže proslavljena glumica Svetlana Ceca Bojković


      Intervju:Svetlana Bojković                                                                             Olivera Milošević


    6. i prostora u kojem se trenutno nalazi. Da ne govorim o tome kako više nema humanitarnih akcija koje sam u vreme svog mandata organizovala. Na to sam izuzetno ponosna, na novac koji smo prikupljali za naše penzionere, jer glumačke penzije su uvek bile male. I danas su. Od sakupljenog novca smo u ono vreme mogli da isplatimo jednu celu penziju svakom penzioneru. U koverti, u kešu, dobijali smo specijalne dozvole od guvernera da to radimo ... to je bila velika akcija, ne samo kao pomoć već i kao dužno poštovanje prema kolegama, ali i skretanje pažnje na socijalni položaj dramskih umetnika. Tako smo mogli da pozovemo i Ministarstvo kulture da pomogne, pa se i ono odazvalo i kasnije davalo neku pomoć u tu svrhu. Danas toga nema, a postoje bogati ljudi i bogate firme koji očigledno ne daju novac za kulturu, što govori i o odnosu društva, to jest države prema kulturi. Naravno, niko javno neće reći da to ne ceni, ali dela pokazuju kako stvari stoje. Evo, slavimo sto godina od osnivanja i ne znamo kako će to izgledati, jer para nema. Nismo za izložbu dobili sredstva na konkursu Ministarstva kulture.

      Sećam se te radosti kada su se penzioneri okupljali u Ateljeu 212. Koliko su samo bili srećni zbog pažnje i susreta s kolegama!
      To je stvarno bilo dirljivo. Okupljali smo ih na Međunarodni dan pozorišta, 27. mart, pravili koktel za sve njih i dodeljivali im novac koji smo prikupili. Išli smo i po Srbiji, jedan privatnik nam je dao auto, pa smo išli po pozorištima i tamo okupljali penzionere, naše članove. Verujte mi – ljudi su plakali. Nisam mogla da verujem da će to izazvati toliko emocija.

      Da se podsetimo nekih momenata…
      Sećam se da smo osnovali i posebnu kasu za kupovinu lekova koji su uvek skupi... Koristila sam svoju televizijsku popularnost. Ona se tu zaista isplatila, ako se igde isplatila – tu jeste. Nije me bilo sramota da zakucam na nečija vrata, da kažem: „Dobar dan, ja sam Emilija Popadić iz ’Boljeg života’“ i kažem šta nam treba. Obilato sam to koristila, bio je to doprinos dostojanstvu profesije.
      Novac za penzionere smo prikupljali i tako što smo organizovali donatorske večere u Hotelu „Hajat“. Televizija je to prenosila i izgledalo je kao Holivud. Uvek smo osmišljavali program, kolege glumci su se rado odazivali. Jednom su nastupali samo mladi, jednom je tema bila pozorište i gluma, jednom je bilo glumci pevaju ... svako sedište je koštalo tadašnjih sto maraka. To su firme plaćale, bili su veliki okrugli stolovi i tako smo dosta novca sakupili za naše penzionere.

      Ali to nije loša ideja i sada bi mogla da se primeni?
      Nije loša ideja, samo ne znam na koja vrata kucati. Trebalo bi nešto preduzeti.

      Za ovo o čemu ste sada pričali postoji reč empatija, a ona u čitavom društvu kao da je nestala. Kako smo izgubili empatiju i osećanje solidarnosti?
      Mnogo je manje solidarnosti nego nekada. Ne dešavaju se takvi procesi preko noći, već postepeno. U početku se to ne uočava, dok ne uzme toliko maha kao što je danas slučaj. Ljudi su potpuno okrenuti sebi i snalaženju za sebe, na dnevnom nivou, i prosto gube osećaj za druge ljude. Jednostavno imaju dovoljno svojih problema da bi brinuli za druge. Nekima to može da se oprosti, ali mnogima ne može, posebno ne onima koji imaju mogućnost da pomognu, a to ne rade.

      Živimo u svetu bez empatije, ali kako je to u profesiji? Da li ima solidarnosti među kolegama, dramskim umetnicima?
      Među nama je, na sreću, ima. Kad god se nekom od nas nešto desi ili mu je potrebna pomoć, mi se organizujemo, sakupimo novac između sebe i pomognemo. To uvek ide brzo i lako. O tome ne govorimo u javnosti, niti bi to imalo smisla govoriti, ali to postoji.

      Niste mi odgovorili na pitanje kakav je danas položaj dramskih umetnika u društvu? Koliko se promenio?
      Veoma se promenio. Na snazi je Zakon o zabrani zapošljavanja u javnom sektoru, a pozorište su strpali u tu kategoriju i pored toga što je ono specifična delatnost koja stalno traži mladu krv. Muci Draškić je stalno govorio kako se u pozorištu brzo stari. Ansambl zato stalno treba obnavljati. A radi se suprotno – ukidaju se radna mesta i upravnici stvarno muku muče u pravljenju podela i repertoara i pored toga što zaista imamo veoma kvalitetne glumce. Mnogo se snima. Ali to je druga priča. Čujem da se u ovom trenutku snimaju 22 serije u Srbiji. Naravno da kvantitet ne znači i kvalitet, ali su mladi ljudi primorani da rade sve. A i kada uđu u pozorišni angažman, ne vodi se dovoljno računa o njihovom napredovanju kroz uloge. Glumac se ne postaje preko noći. To mlado biće koje završi školu i uđe u pozorište mora da se vodi iz uloge u ulogu, da se o tome vodi računa kako bi napredovalo i razvijalo se. To je nekada bilo. Sada ne. I ako uđu u angažman, rade kako im padne i šta im padne. Ne neguju se. Žive od zarada po serijama, što nije dobro. Glumcima se već dugo više ne plaćaju reprize, te se i zato stalno samo jure snimanja. A ako ne pristaješ na sve to, možeš samo da ne radiš.

      Hajde da progovorimo malo i o „Ludusu“. Jedine pozorišne novine na Balkanu počele su da izlaze 1992. godine, u vreme rata na Balkanu. Bilo je to teško vreme u društvu, ali i najbolje vreme „Ludusa“, koji je tada uređivao Feliks Pašić…
      Jeste, kada danas prelistate te brojeve „Ludusa“, imate sliku ne samo o tadašnjem teatru već i o tome kakvo je društvo bilo. Feliks je kao glavni urednik insistirao na tome. Zatim i na tome šta rade teatri izvan Srbije, na prostoru nekadašnje Jugoslavije, i šta je aktuelno u svetu. Dovijali smo se. Sećam se, gospodin Tasić iz „Dunav papira“ nam je bio donator, sakupljali smo novac za štampanje, novinari su vredno i sa entuzijazmom radili. Novine smo slali i u bivše jugoslovenske republike, tako da je to bilo sjajno. Danas više toga nema. Nema se para, Ministarstvo kulture i nadležni iz gradske kase više ne daju pare za to ili je to minimalno, za broj ili dva godišnje. Veoma mi je žao zbog toga, jer „Ludus“ su važne i dragocene novine.
      Da se vratimo u ovo vreme i pomenemo da ste dobili Sterijinu nagradu za ukupan doprinos našem pozorištu i našoj kulturi. Po opštoj oceni – sasvim zasluženo!
      Nadam se. Izuzetno mi je drago da sam dobila tu nagradu, zbog institucije Sterijinog pozorja i imena Jovana Sterije Popovića. Došla je u pravom trenutku. Nemam onu godišnju Sterijinu nagradu. Imam nagradu publike na Pozorju, imam nagradu za epizodu, ali Sterijinu nisam nikad dobila. Doduše, da budem objektivna, samo jednom sam je zaslužila, ali mi je izmakla. Bilo je to 1978. za ulogu u predstavi „Pučina“. Ali ovo sada mi je slađe zato što obuhvata ceo moj opus i ukupan rad. Bila je napravljena velika izložba koja me je na neki način potpuno šokirala. Bila je vrlo bogata i inventivno osmišljena od strane autora Zorana Maksimovića i kada sam došla na otvaranje, sve me to, da tako kažem, napalo. „Nasrnule“ su na mene sve te uloge s fotografija, razni kostimi koji su takođe bili izloženi… Lepo i svečano, i baš sam zbog svega toga ponosna.
      Ta izložba nas je podsetila koliko ste radili i koliko ste impresivnih uloga odigrali, ali ako mene pitate, ja bih vam Sterijinu nagradu dala za Elizabetu od Engleske u predstavi „Marija Stjuart“. To je velika dramska uloga koju ste zaista sjajno odigrali.
      Da, koncept Sterijinog pozorja se stalno menjao nakon raspada Jugoslavije i ta predstava je bila u vreme kada se nije uklapala u koncept festivala. A ta uloga je i meni veoma značajna. Njen karakter je potpuno suprotan od mog. Nekako mi se dešavalo da najbolje uradim uloge kojih se plašim, za koje mislim da nisu za mene. Kao što je uloga u TV drami „Smrt gospođe ministarke“, za koju me Sava Mrmak jedva ubedio da igram. Tu je i uloga Milunke Savić... Pretpostavljam da se u tom slučaju glumac više nego inače mobiliše u nastojanju da reši zagonetku uloge.
      Nikita Milivojević je ovog leta oko predstave „Moj Šekspir“ okupio izuzetne glumce koji su igrali Šekspira i koji nisu, ali je trebalo da igraju, što je bio izuzetan susret na Šekspir festivalu. Bili ste deo toga…
      Posle toliko godina glume prvi put sam tek nedavno dobila da igram Šekspira, a u predstavi „Ričard Treći“ Narodnog pozorišta Beograd. Svetozar Cvetković ga, recimo, nije nikada igrao, Brik Krivokapić je najviše među nama tumačio njegova dela, zatim Voja Brajović. Bili su tu i Milena Zupančič iz Ljubljane i Ozren Grabarić iz Zagreba, naša mlada glumica Jelena Đulvezan i Zijah Sokolović. Bilo je to jedno sjajno iskustvo, lepo smo se zabavili, i mi, i publika.
      U tolikom broju uloga koje ste odigrali niste bežali ni od jednog žanra, u svemu ste se oprobali?
      Mene je zanimalo da menjam žanrove. To me je nekako osvežavalo. Vrlo mi je drago što sam dosta igrala komedije, u tome sam uživala. Šekspira, eto, samo jednom i samo jedanput sam igrala antičku dramu. To je bila veoma lepa uloga Kasandre u „Agamemnonu“, u predstavi koju je režirala Mira Erceg. Za to sam dobila Oktobarsku nagradu 1990. godine. Iste godine sam igrala Kasandru i Delizu u predstavi „Učene žene“ u režiji Jagoša Markovića. Za te dve tako različite uloge sam dobila tu značajnu nagradu.
      Kako trajati u glumačkoj profesiji? Šta je vaša ideja vodilja?
      Raditi, neprestano. Naravno, ne satirati se od rada, ali imati kontinuitet. To drži glumca u vertikali, u fizičkoj i mentalnoj kondiciji.
      Glumačka profesija je takva da glumci retko mogu da biraju, uglavnom su birani za uloge. Kakve biste uloge odabrali?
      Mene su uloge sustizale i nisam imala vremena da razmišljam. Teško je kad glumac ne igra ili kad retko igra. To prosto čoveka muči. Imala sam sreće da sam stalno radila, tj. imala kontinuitet, pa nisam mislila o ulogama koje bih volela da igram, nikad. Rekla bih da je to sreća. Ne postoji ništa što sam želela, a da nisam odigrala. Eventualno, možda sam mogla na početku svojih zrelih godina da igram Anu Karenjinu. To mi je čak i sugerisao čuveni ruski reditelj Tovstonogov. S njim sam radila u Jugoslovenskom dramskom, režirao je „Tri sestre“ a ja sam igrala Mašu. Tada mi je rekao da bi trebalo da igram Anu Karenjinu. Ja sam to, naravno, čula, ali kasnije zaboravila. Kada sam došla u Narodno, Veca Lukić je hteo da je igram, međutim ubrzo sam napustila tu kuću. I, eto, nisam odigrala Anu Karenjinu. Verujem da bih tu ulogu u ono vreme dobro uradila, ali, bože moj, nije mi žao.
      Slovite za karakternu glumicu. I kada igrate uloge koje su navodno lake, uvek je tu prisutan jak karakter?
      Tako radim i mislim da tako treba. Za mene je zanimljivo istraživanje. Ono počinje iz toga kako taj karakter gleda na stvari i kako se odnosi prema životu, prema problemima, prema drugim ljudima. To je zanimljiva igra. Nije to igra koju samo pokazuješ već igra unutar sebe, biranje sredstava, koje počinje, rekla bih, od toga kakav je tvoj pogled na svet i na život.
      Biti glumac znači često biti neko drugi. Kako biti drugi, a ostati svoj?
      Sećam se jednog davnog intervjua Lorensa Olivijea koji je Ljubinka Bobić citirala. To sam upamtila zato što tako i sama mislim. Glumac pored toga što ima dar i glumačku inteligenciju glumac mora biti i stabilna ličnost. To nije slučajno govorio Lorens Olivije. Imao je suprugu koja je bila velika glumica Vivijen Li, ali je imala bipolarni poremećaj. Glumac mora biti jaka ličnost, mora biti zdrav. To vas onda čuva od toga da vas uloge koje tumačite ne pomere iz vaše ličnosti.
      Kako se vi čuvate i kako negujete svoj instrument za glumu?
      Ne umem da objasnim tu tehniku, ali imam svoje načine. Imala sam sreću da sam, hvala bogu, bila zdrava, to je veoma važno. Meni je posebno važan dobar san. I ja ga imam. Spavam najmanje sedam sati, a osam je idealno. I toga se ne odričem. Mogu da spavam u svim okolnostima.
      Osim što ste sebi čvrst oslonac, vi ste od najranije mladosti oslonac i svojim kolegama. Peca Ejdus mi je pričao kako ste ga u zajedničkim gimnazijskim danima uveli u glumu, na primer, i kako ste čvrsta podrška mnogima...
      Dobro se slažem s kolegama. Razumemo se dobro. Očigledno da umem da dam konstruktivne primedbe koje mogu da pomognu da se poboljša rezultat. Mladi isto vole da razmenjuju iskustva sa mnom i u tim komunikacijama imam samo prijatna iskustva.
      Vreme se menja, ljudi se menjaju, način glume se menja. Kako pratite taj tok vremena?
      Neću da se prilagođavam. Ne osećam se starom i staromodnom. Stvar je krajnje jednostavna: postoji dobra predstava i loša predstava, postoji dobra gluma i loša gluma. Postoji samo istinitost, ona je večna. Zabrinjava me što danas vlada velika površnost u svemu, nažalost i u glumi. Treba se naslanjati na prethodnike i njihova iskustva i nadograđivati ih. Za mene je gluma najbolja kad se ne vidi i kad ti se zbog toga veruje za životno delo

    7. Foto:Branislav Lučić

Dodela Sterijine nagrade za životno delo (foto: Branislav Lučić)