ludus

    1. U POLITICI MOŽEŠ BITI SAMO ZLOUPOTREBLJEN

    2.   
        
    3. slika



    4. Mnogo je bolje nekim važnim temama baviti se kroz umetnost, film ili pozoriste, a pozorište je naša prava kuća i nekako – najbliže životu

      Intervju: Miodrag Krivokapić                                                                        Verica Strugar
    5.  

    6. Glumačku karijeru gradio je diljem nekadašnje Jugoslavije, pa je među retkim umetnicima za koje ne postoje jezičke barijere: njegova je i ekavica i ijekavica, podjednako je ubedljiv kao srpski industrijalac, crnogorski gorštak, hrvatski narednik. Otkako je otišao u penziju kao prvak Narodnog pozorišta u Beogradu, Miodrag Krivokapić Brik redak je gost u teatru. Utoliko je za pozorišnu publiku veće zadovoljsttvo što ga odnedavno gleda u predstavi „Ničiji sin“, koju je po tekstu Mate Matišića režirao Marko Misirača u Beogradskom dramskom pozorištu. Istoimeni film u Puli dobio je čak šest Zlatnih arena, a ovog pisca smatraju jednim od najzanimljivijih i najkontroverznijih hrvatskih autora.


    7. Šta je u Matišićevom rukopisu tako uzbudljivo, provokativno i inspirativno za vas kao glumca?
      Ovo je drugi put da se susrećem s Matišićevim tekstom. Prvi je bio njegov scenario za film „Život sa stricem“, koji je režirao Krsto Papić, a Mate ga je napisao po romanu Ivana Aralice „Okvir za mržnju“. U tom filmu sam igrao strica. Sada glumim u njegovom komadu „Ničiji sin“. Gledao sam na televiziji istoimeni film koji se bavi pitanjem identiteta na ovim našim prostorima. Spoznaja da nisi pripadnik jedne nacije (a verovao si da jesi), nego neke druge, dovodi do tragičnih posledica...


    8. Kako ste, posle odluke da „istupite“ iz teatra, ušli u ovaj angažman?
      Ponuda da igram u tom komadu došla je od mladog reditelja Marka Misirače, inače ozbiljnog pozorišnog posvećenika, vrlo obrazovanog i informisanog. Moja poslednja premijera u pozorištu izvedena je pre pet godina. Bio je to „Konstantin“, komad koji govori o Konstantinu Velikom i Milanskom ediktu. Nakon toga osetio sam izvesnu zasićenost pozorištem, pa sam odlučio da ću ubuduće prihvatati samo pozive za rad na televiziji ili filmu, ako do njih dođe. Inače, imao sam sreće da posle ove predstave radim sjajnu TV seriju u Zagrebu. Tamošnja kritika je „Počivali u miru“ ocenila kao najbolju serija u poslednjih dvadeset godina, uz konstataciju da je reč o mom velikom povrataku. Seriju su otkupile Amerika, Velika Britanija, skandinavske zemlje. U međuvremenu, takođe u Zagrebu, snimao sam gotovo dve godine sapunicu „Kud puklo da puklo“. Malo sam se umorio i napravio dvogodišnju pauzu, a onda se pojavio Misirača sa „Ničijim sinom“. I u meni se opet javila želja za pozorištem. Zbog ove predstave propustio sam neke druge poslove i nije mi žao jer je Matišić zaslužio da bude predstavljen u našoj sredini.


    9. Igrate Izidora Barića, univerzitetskog profesora, sumnjive i prošlosti i sadašnjosti.
      Pisac nam daje sjajan portet tog sveučilišnog profesora i političara. Bio mi je izazov da izgradim lik čoveka koji ne bira sredstva da se domogne vlasti. Naravno, Izidor je i konvertit i preletač, juče komunista, potom nacionalista, pa ako treba i mundijalista. Uz to, što je još gore, čovek visoke inteligencije i obrazovanja. Takvi ljudi (političari) kao da se drže devize Šekspirovog Magbeta: „Živeti je ništa ako ne živiš ovako svaki dan.“ A iza sebe je ostavio užas. Željni vlasti, zaboravljaju da nisu besmrtni i da ništa ne traje večno. Pedro Kalderon de la Barka u svom sjajnom komadu „Život je san“ lepo kaže: „Svako sanja ono što je, i kralj koji vlada svima sanja kako zapoveda. U toj varci sebe gleda kako mnoge časti prima, a na vetar sve ih piše, jer smrt strašna sve ih briše i u prah će sve to strti.“


    10. Danas je Izidora mnogo među nama, gde ih vi susrećete i prepoznajete?
      Ponekad imamo sreću da našim predstavama preispitujemo stvarnost u kojoj živimo i naše mesto u tom svetu. Ne dešava se tako često, ali su dragoceni trenuci koji deluju osvešćavajuće. Vrlo su lekoviti, bar za nas koji radimo, a nadam se i za publiku. Što se tiče tipova političara kao što je moj junak, prepoznajem ih svakodnevno u našoj realnosti.


    11. Igrali ste u svim bivšim republikama i bili, u pravom smislu te reči, jugoslovenski glumac. Kako vam iz današnje vizure izgledaju te plodne osamdesete godine?
      Nadrealno. Nedavno sam naleteo na neki moj rokovnik, iz 1985. ili 1986, nisam siguran. Nisam mogao da pоverujem: jedan dan predstava u Zagrebu, drugi dan u Splitu, pa Subotica, a nakon toga Beograd. I sve velike uloge! Rokovnik beleži da sam onda skoknuo na nekoliko dana u Sarajevo, na snimanje. Pa opet sve iz početka. I tako celu godinu. S letom su dolazili i festivali, „diljem naše lijepe“. Pa, zar nije nadrealno? Iz današnje perspektive čisti nadrealizam! Кolege su se šalile da sam opštejugoslovenski prvak.


    12. Zagreb je mesto vašeg glumačkog stasavanja, prvih angažmana (Gavela i HNK), a samim tim i prvog priznanja. Za razliku od Beograda, prepoznali su vaš dar i to u vreme maspoka?
      Zašto su me primili na Akademiju u Zagrebu, i to te 1971. godine? Zaista ne znam. Možda zbog toga što im je bio potreban neko takvog habitusa, a možda je to bilo prepoznavanje dara? Ne znam. Možda i zato što sam na prijemni došao s malim nadama, koliko da umirim sujetu. To je verovatno i razlog što sam bio opušteniji. Sećam se da je tajnica Akademije, u jednom momentu, nama koji smo čekali na svoj red za prijemni, rekla: „Joj djeco, svi ste tak tihi.“ Pomislio sam – ovo je dobro za mene, ako ništa, bar sam glasan!


    13. Posle svih ovih godina s kakvim osećanjem se vraćate u grad svoje mladosti?
      S radošću i setom. Tu sam proveo najlepše godine – dvadesete i tridesete. Mnogo toga me veže za Zagreb, više nego za bilo koji drugi grad: školovanje, posao, profesionalni uspesi, ženidba, rođenje starijeg sina Damjana. Igrao sam u mnogim teatrima, menjao ih, a zatim otišao u slobodnjake... Snimao sam na filmu i televiziji i učestvovao u sjajnim projektima KPGT-a i s njim proputovao ceo svet. S profesionalne strane osećao sam se sjajno, ali privatno rastrzan. Porodica mi je bila u Beogradu, ja u Zagrebu. Stalno s torbom u ruci, što zbog predstava i snimanja, što zbog odlazaka familiji u Beograd. A onda je došla 1991. godina, i sve se promenilo. Od tada živim u Beogradu: konačno s porodicom (što je bilo odlično), ali su se profesionalno stvari promenile. Uostalom, sve se promenilo! Nestalo je one, za mene, divne zemlje. Utopije koja se zvala Jugoslavija.


    14. Na Brionima ste „ukrstili koplja“ sa Šerbedžijom u „Kralju Liru“. Šekspira ste tokom karijere igrali čak četrnaest puta?
      Da, mnogo sam igrao Šekspira i, inače, klasične autore. Imao sam i sreću da mi je često u tim projektima Šerbedžija bio partner. To je fantastična privilegija i inspiracija. Sad igramo „Kralja Lira“ – on Lir, ja Gloster. Nekad sam u „Otelu“ igrao Otela, a on Jaga. U „Hamletu“ bio je Hamlet, ja Klaudije. U „Titu Androniku“, on Tit, ja Aron. U Molijerovom „Don Žuanu“, Rade je glumeo Don Žuana, ja Zganarela. U „Kralju Edipu“, on Edip – ja Kreont. Mogao bih još da nabrajam, jer smo desetak godina intenzivno sarađivali. Čak sam igrao i u njegovoj prvoj režiji. Reč je o adaptaciji „Julija Cezara“, naravno Šekspirovog, u kojoj je Kasije glavna uloga. I upravo je meni pripala. Kada smo sarađivali sa rediteljem Georgijevskim, on se čudio kako među nama nema surevnjivosti. Kako će je i biti? Kada je Šerbedžija, i tada i sada, za mene naš najznačajniji glumac. Neprevaziđen histrion! Uostalom, doživljavam ga kao starijeg brata. Već je pedeset godina na vrhu, što će reći da je toliko izložen sudu javnosti. A to nije lako. Stalno na njega kidišu – retko lavovi, uglavnom hijene. Uostalom, munje udaraju u hrast, a ne u makiju.


    15. Engleski glumac Derek Džejkobi najviše je puta na svetu igrao Hamleta. Izjavio je da je pred početak jednog izvođenja pomislio: „Šta ako sada zaboravim tekst?“ I upravo to mu se desilo. A vama?
      E to je zlokobno pitanje. Ne sme se postavljati. U tom slučaju se i tekst zaboravi. Ipak, još je gore kad igrate na stranom jeziku u pozorištu, pa zaboravite takst. Imam to iskustvo iz Italije – trenutni horor! Ali najgori su glumački snovi: sanjaš kako igraš, a ne znaš ni koji komad, a kamoli tekst.


    16. Odrastanje u Peći, kako kažete, naučilo vas je da razumete civilizacijske razlike i osetljivosti druge strane. Živeli ste u različitim sredinama, šta je najvažnija lekcija koju ste savladali?
      Važno je razumeti šta drugu stranu povređuje i gledati da se to izbegne, jer povređivanje izaziva kod nekoga tugu, ali često bes i mržnju. Vrlo dobro znamo gde to vodi. Što sam stariji sve više cenim tolerantnost, a nje kao da je sve manje.


    17. Uvek ste se držali daleko od politike. Ovakav stav vam je (za razliku od mnogih kolega) uskratio moguće pozicije i funkcije. Šta vam je doneo?
      Da sam hteo da se bavim politikom, završio bih pravo koje sam dugo studirao. Ne volim javno iznošenje političkih stavova, ali zato vrlo rado učestvujem u predstavama koje ukazuju na trenutak u kome živimo, ili se bave temama koje se prećutkuju. Takvih predstava je u prošlosti bilo dosta. „Karamazovi“ koji su se bavili Informbiroom, „Šiptar“ događajima na Kosmetu za vreme Drugog svetskog rata i kasnije pojavom Iredente, pa „Kralj Ibi“ koji je govorio o našoj stvarnosti devedesetih godina. I „Banović Strahinja“ spada u tu vrstu predstava. Da ne nabrajam, bilo ih je. Izidor u „Ničijem sinu“ kaže: „Ako se mi ne želimo baviti politikom, ona će se vrlo brzo početi baviti nama.“ To je istina. Ali zašto bih se direktno bavio politikom, kad znam da sam u tome diletant? I znam da bih bio samo upotrebljen, da ne kažem zloupotrebljen. Mnogo je bolje to raditi, ako se ukaže prilika, kroz umetnost – pozorište ili film.


    18. Posle svih ovih godina i stečenog iskustva da li biste nešto promenili u svom životu ili glumačkom angažmanu? Da! Zbog pozorišta propustio sam mnoge prilike na filmu i televiziji. Na modernim mrežama video sam da je zapisano sve što sam snimio (ili gotovo sve), a toga se nakupilo. Preko 80 uloga na filmu i televiziji. A ono što sam radio u pozorištu, ne postoji. Čak ni ja nisam vodio evidenciju. Bilo je mnogo sjajnih predstava s kojih nemam ni fotografiju, ni plakat, ni program. S ovim saznanjem, danas bih drugačije postupio. Ne bih tako olako propuštao prilike na filmu i televiziji. Ali čovek ne može protiv sebe. Evo, i sad je bila dilema: TV sapunica, film ili pozorište. A ja sam, ipak, izabrao pozorište i „Ničijeg sina“. Jer pozorište je naša prava kuća i nekako – najbliže životu.

       

    19. brk
      Posle duge pauze opet na sceni, u predstavi Ničiji sin (BDP)