ludus

    1. SAMOZADOVOLJSTVO JE OBMANA, SAMOSAŽALJENJE JOŠ VEĆA

    2.   
        
    3. slika
    4. Foto: Lidija Antonović



    5. Maraton je posebna filozofija, i ovaj glumački posao jeste postao istrajavanje jer sebi neprestano govoriš: ne odustajem. Istrči dalje, istrči do cilja. S tim što maratonac nekako i zna cilj, a mi opet zbog te efemernosti, tog nekog usuda glumačkog, zapravo i nismo sigurni gde je naš cilj. Jedino je sigurno da je on uvek publika. Onaj čovek koji će gledati i na koga će predstava imati neko dejstvo. Naš cilj je i ona naša mala, sitna sujeta da vidimo dokle možemo i gde su naše granice – kaže Nenad Jezdić, laureat nagrada „Miloš Žutić“ i „Raša Plaović“

       


    6. Intervju:Nenad Jezdić                                                                                      Milica Kosović

       

      Gotovo u isto vreme kada smo se s glumcem Nenadom Jezdićem dogovarali da radimo intervju povodom Nagrade „Miloš Žutić“ Udruženja dramskih umetnika Srbije, priznanja koje je osvojio za tumačenje Jožefa Kantora u Kralju Betajnove Ivana Cankara i režiji Milana Neškovića (Jugoslovensko dramsko pozorište), stigla je vest da je dobio i „Rašu Plaovića“. Ovoga puta esnaf ga je nagradio za ulogu Gazda Marka u predstavi Nečista krv Bore Stankovića i Maje Todorović, takođe u Neškovićevoj režiji, u produkciji Narodnog pozorišta u Beogradu. Samo četiri dana kasnije za istu ulogu nagrađen je za najboljeg glumca na 27. festivalskom izdanju „Vršačke pozorišne jeseni“.
      Nenada Jezdića, glumca snažnog, upečatljivog scenskog izraza, filmska publika nedavno je premijerno gledala i u filmu Realna priča Gordana Kičića, a proteklih dana završio je snimanje filma Vikend sa ćaletom Miroslava Momčilovića. Trenutno je angažovan na snimanju serija Državni službenik i Junaci našeg doba, dok u pauzi između setova istrajava na svojoj prvoj monodrami po delu Knjiga o Milutinu Danka Popovića, u režiji Egona Savina, a čija se premijera očekuje na proleće 2020. godine.


      U različitim trenucima čovek nagrade doživljava različito. Vama predstavljaju samo predah u „maratonu“?
      Maraton je posebna filozofija, i ovaj glumački posao jeste postao istrajavanje jer sebi neprestano govoriš: ne odustajem. Istrči dalje, istrči do cilja. S tim što maratonac nekako i zna cilj, a mi opet zbog te efemernosti, tog nekog usuda glumačkog, zapravo i nismo sigurni gde je naš cilj. Jedino je sigurno da je on uvek publika. Onaj čovek koji će to gledati i na koga će predstava imati neko dejstvo. Naš cilj je i ona naša mala, sitna sujeta da vidimo dokle možemo i gde su naše granice. Kada te na putu do tog cilja još kolege nagrade, to je onda krepilište gde trkač zastane, pa uzme bocu vode da se polije. Pa kaže, e sad ću lakše. Naravno da je lakše posle nagrada jer se malo rasteretiš i kažeš: znam kako to izgleda. Da vidimo gde je sledeći punkt za osveženje.

      Jožef Kantor volju za vlast iskazuje na brutalan način. Vaš Kantor ima istinsku želju da bude shvaćen, da voli i da bude voljen na svoj način. Zašto ste tumačeći ovog Cankarevog junaka sve vreme insistirali na reči: razumeti?
      Glumac mora da razume svu negativnost. Razumeti sebe u ovom poslu, sebe prema karakteru, karakter prema ostalim karakterima i prema publici. Ne može se posao raditi ukoliko ne tražiš načine da razumeš zašto je neko, pa makar to bio i Kantor, takav kakav jeste. I onda iz te potrebe za razumevanjem dolazimo do spoznaje, da smo svi sazdani od emocija, od životnih iskonskih ljubavi, potreba... Samo što to neko teže priznaje, nekoga otvore, a drugoga zatvore. Delikatni su putevi kojima se dolazi do toga. I to jeste ono romantičarsko što malo ko očekuje od mene. U poslednje vreme, zaista, svoj život smatram vrednijim ukoliko što više različitosti unesem u sebe, metabolišem ih i svakoj od njih uspem da se približim. To mi posebno glumački posao pruža. Kako to Aca Popović u Mrešćenju šarana reče: „Postoje dobri i manje dobri ljudi“, a ja nekako romantičarski u to verujem.

      Umetnost je velika mera, preteška reč, ogromno breme. Zašto je ova Cankareva priča napisana 1902. godine iz vaše umetničke vizure danas zanimljiva?
      Zato što su razlike očigledne, u mogućnostima, šansama za ostvarenjima. To su kategorije koje nisu nastale u ovom našem novom dobu, već su oduvek postojale. Tu se vraćamo na dobre i manje dobre ljude, isto tako postoje aktivni i manje aktivni pojedinci. Maštoviti i manje maštoviti. Ne može nemaštovito biće da se bavi uspehom i prosperitetom. Postoje čitavi korpusi ljudi koji su sebe osudili na tastature, na polutamu svoje sobe, na 20 kafa dnevno posle kojih ne mogu ni da spavaju. Na elektronsko bdenje, i ništa ne čine da bude drugačije, na opciju brze hrane koju im neko donosi u tu polutamu sobe. Ti ljudi ne postoje, oni stvaraju nekakav fiktivni svet. Od takvih ljudi ne može da se očekuje ono realno stvaralačko. I sam sam se u proteklom vremenu u to uverio.

      Ko je Kantor naših dana?
      Kantor je zapravo samozvanac, ali ograđujem se. Ipak je nekako dodirljiv taj moj Kantor, nije bez elementarne empatije. Kontekst vremena kada je nastao komad ga je učinio brutalnim. Naravno, imamo taj dramski predložak, to ubistvo; mnogo je Kantora danas, ali se u odnosu prema tim Kantorima ne osećam inferiornim. Osećanje inferiornosti je tako intimna stvar, toliko delikatna, nedokučiva i duboka a koju pojedinac vrlo teško želi da prizna. Nikada se u životu, osim prema Bogu, nisam osećao inferiorno. Inferiornost je delikatna priča koju čovek mora u sebi da prepozna i s kojom mora da se izbori, kao što se bori sa samim sobom. Kao što se bori sa svojom naravi, karakterom. Ne smatram da je neko suprotno od inferiornosti ako je u polutami sobe, ako je na društvenoj mreži i ako laje i luči otrov, a zanosi se kako nije. Celog života radim. Znam kako izgleda kada se pokosi trava, kako kada se voće oreže, zaštiti. Veoma sam fokusiran na svoje projekte i isto tako na sve ono što se oko mene događa, a što jesu stvaralački izazovi.

      „Plaovića“ ste osvojili za Stankovićevog Gazda Marka – on je, opet, ostao bogataš koji može da priušti sebi da kupi mladu ženuŠta se promenilo od Sofkinog, Stankovićevog vremena do danas kada je, recimo, porodica u pitanju?
      Promenilo se sve i ništa. I ljubav, ah ljubav, ko si bila ti..., kaže pesma. Naravno, ovde je u pitanju neka vrlo formalna bračna ljubav. Mi smo pričali i istraživali porodične relacije i ljubav. Zapravo smo to pitanje i postavili kada smo radili s Neškovićem na prvoj, drugoj probi. Čini mi se da su reči teksta, karaktera uvek neke zamke, zagonetke i neke izreke koje se trude ili da prikriju ljubav ili da je otkriju. I to je uvek neka interaktivna igra u svemu tome što se dešava, a mi smo pokušali da odgonetnemo: Gde je nestala ljubav, što i jeste bila paradigma Neškovićeve predstave. 

      Ne postoji u glumi manji ili veći izazov, ne volite tu reč. Vrlo upečatljivo ostvarili ste i lik Astrova u predstavi Ujka Vanja u režiji Egona Savina. Na šta je Čehov hteo da upozori kroz lik Astrova?
      Opet na tu iskonsku kategoriju samosažaljenja. I to je vrsta inferiornosti. Meni je ovaj Ujka Vanja i taj proces s Egonom Savinom jedan od dragocenijih događaja u pozorišnom životu za sve ove godine od kada sam u teatru. Zato što smo se vratili na glumačka slova, na glumačke pelene, uvili smo se u naše početke i dozvolili Egonu da nas provede kroz studiozan, sistematski pregled tog čehovljevskog. Naravno, došli smo do toga da niko od Čehovljevih junaka nije negativan i niko od njih nije pozitivan. Kako to odigrati? Kako doći do toga? Kao što niko od nas koji ovde obitavamo nije negativan, niti pozitivan. Život zapravo i jeste sazdan od tog izobličavanja jednog i drugog kroz sebe, kroz okolinu. Samozadovoljstvo je obmana, samosažaljenje još veća. Insistiranje na tome da si neshvaćen i da si nedostojan i nedovoljan svetu zato što si neshvaćen, to su sve kategorije koje su mi bile skrivalice kada je Astrov u pitanju. Stalno smo se bavili njegovom lekarskom čistotom, entuzijazmom. Zanesenošću, ogromnom ljubavlju prema šumama, prirodi, ekologiji, ali uvek se dođe do toga da svi imamo grešku u sistemu i da moramo imati onaj antivirus program koji će prepoznati grešku i očistiti je. Astrov je čovek koji se izolovao u svoj svet. On je vrsta onog čoveka u polutami svoje sobe, čoveka koji ne može da se ostvari. Zapravo, suštinski problem svakog dramskog junaka, ko god da ga je pisao, klasik ili savremeni autor, vrti se oko pitanja ljubavi, osvajanja ljubavi, dobijanja ljubavi od drugih ka sebi i obrnuto. To su ta univerzalna pitanja kojima se uvek bavimo.

      Kroz kakav proces rada, propitivanja prolazite spremajući monodramu po delu Knjiga o Milutinu. Koje dileme, nedoumice, spoznaje vam je doneo Milutin, šumadijski seljak, domaćin, vojnik koji dugo pamti?
      Milutin je tačan, iskren, pragmatičan, mudar čovek. Od onih primeraka ovog naroda koji je uprkos svemu sačuvao i čast i obraz, nikada se nije svetio, gordio, a voleo je. I ako je sudio svojoj zemlji, i ako se ljutio na nju, voleo je svoju zemlju, uprkos svemu. Taj Milutin ima nečeg svetačkog, krotkog, trpeljivog, mirnog u sebi. Sve njegovo bih voleo da imam i sam. Naravno nemam, ali glumci imaju to zadovoljstvo, luksuz da kada rade neke uloge, čine i sebi dobro, zato što kroz te likove imaju priliku da makar u vreme izvođenja predstave žive taj neki život i misle tim nekim karakterom.

      Pravili ste izvesnu umetničku pauzu zbog dilema, ljudskih i kreativnih. Kako danas gledate na to vreme budući da ste ponovo aktivni u pozorištu?
      Nemam osećaj nekog gubitka vremena, nemam ni osećaj da prolazi vreme, kao ambiciozan čovek i s nekom energijom vreme posmatram kao fenomen. Koliko god se protiv njega i s njim budem nosio, koliko god budem istrajavao da prolaznost učinim neprolaznom, to će mi biti sve teže, sve manje moguće da zapravo tu stvar i dokučim. Vreme je nedokučiv, delikatan fenomen i mi ne možemo da utičemo na njega, možemo da se zanosimo da na nešto utičemo, ali nikad se neću probuditi s pomišlju da je neko vreme izgubljeno. Možda da, kada su konkretne stvari u pitanju, odrastanje dece i bliskost s decom koja odrastaju tu pored tebe, a ti ideš u lovinu i stalno juriš. Za vremenom se jednostavno ne žali. S vremenom se nosiš, s vremenom i s prolaznošću vremena zaspiš uveče, ustaneš ujutro. Vreme preračunavaš u dane, sate, minute ... i dođeš do cifre koja je vrlo ograničena kada je vek u sekundama u pitanju. Ljudi barataju s mnogo više milijardi novca nego što mi baratamo s milijardama sekundi. I onda je besmisleno i iluzorno žaliti za vremenom. Ne postoji vreme. Postoji samo ovaj trenutak koji sada živimo.





    7. Kralj Betajnove, JDP (Foto: Nenad Petrović)