ludus

DODELA NAGRADE „DOBRIČIN PRSTEN“
PETRU KRALJU

OBRAZLOŽENJE ODLUKE ŽIRIJA

Piše: Muharem Pervić
Za Petra Kralja, dobitnika Dobričinog prstena za 1996. godinu, rekli bismo da je u glumu usađen, da svet prima i prihvata gotovo fizički, telom, kroz dodire, mirise, kroz pokret i kretnju. Petar Kralj igra mnogo i često, u pozorištu, na televiziji i filmu, učestvuje na brojnim priredbama i svečanostima, ali Petar Kralj odoleva: ni u njemu, ni na ulogama koje tumači nema tragova zamora, istrošenosti, ponavljanja. Ili, ako ih i ima, i istrošenost i zamor ovaj glumac pretvara u svoj posed, u materiju koja „služi“ glumi. Tako i ono što je muka glume jednako je i intimni izvor iz koga se gluma, glumačka volja, moć i mašta napajaju.
Petar Kralj se ni u životu ni na sceni ne upinje da bude neobičan, ni u životu ni na sceni on ne nosi masku romantičnog glumca kao bića izvan sveta i mimo ostalih ljudi. Oko njega nema veštačkog sjaja ni misterije. Petar Kralj „radi svoj posao“ sa ubeđenjem da radi važan i složen posao, ali da ni drugi ljudski poslovi nisu ni laki, ni jednostavni. Izvan scene trudi se, iz sve snage, da bude kao i ostali, to jest, razumno ljudsko biće! Ni njegov mladoliki, ali i jedan od naših najboljih Hamleta, nije na Lovrijenac izašao sa dušom na dlanu. Umeo je Kralj, još tada, da se susretne sa moćnom pesničkom reči Šekspirovom i Laze Kostića, čijeg je Maksima Crnojevića, u režiji Arse Jovanovića, tumačio pre tri decenije. Nije ga „ubila“ , nije ga dotukla pesnička reč!.

Ni u njegovom oniskom, četvrtastom telu, ni u njegovom glasu nema, na prvi pogled, ničeg posebnog i izazovnog. Ali u tom telu, i u tom glasu, pesnikova reč je nalazila svoje prirodno zemaljsko stanište, svoj ritam i boju. Ničeg odviše, pa ni zanosa ni uznesenosti, ničeg preko ljudske i glumačke mere i moći. Iako često čita i kazuje poeziju, Kralj to čini na način bića je svakodnevni, maternji jezik proza, sa gustinom i čvrstinom, sa razmišljanjem i razumevanjem, kao neko ko poeziji pribegava retko i sa razlogom, da bi preciznije izrazio teško iskazive misli i osećanja. Petra Kralja možete slobodno i bez zazora pustiti da gleda kroz prozor: učiniće vam se da vam zagleda u pritajenu ili odbeglu misao, da taj pogled kroz zatvoren prozor otvara udaljeni predeo želje i osećanja. I nikakve poze ni teatralnosti neće biti u tome.

I baš otuda što na prvi pogled tako malo liči na Hamleta, Maksima Crnojevića ili Trepljeva, Petar Kralj je ove likove nalazio negde dublje i dalje od varljive spoljašnje sličnosti. Petar Kralj nije igrao dvojnike kojima bi pozajmljivao glas i telesnost. Kralj igra širok i raznolik repertoar, i rediteljima se ukazuje kao glumac podesan za sve, gotovo za svaku ulogu, tragičku i komičku, u nacionalnom, lokalnom čak, i svetskom repertoaru. Početkom 1967, Kralj igra svog znamenitog Tolu Manojlovića u istoimenom komadu Mome Dimića, a u režiji Petra Teslića, ali dvadesetak godina kasnije, gotovo sa jednakom srođenošću, Hefgena u Mefistu Klausa Mana, u režiji Vide Ognjenović. On igra Šekspira, Dostojevskog, Čehova, Vitkacija, Pirandela, Bonda, Mešu Selimovića, Nušića, ali i Čarapu od sto petlji Aleksandra Popovića, Kosančićev venac Slobodana Selenića, Ulogu moje porodice i Rado ide Srbin u vojnike Bore Ćosića, komade Borislava Pekića, Ljubomira Simovića, Bogdana Čiplića, Zorana Petrovića, Metastabilni graal Nenada Prokića. Petra Kralja možete zamisliti u Beketu, ali i u rodonačelnim komadima Joakima Vujića, u Steriji, u komadima Dušana Kovačevića. Kralj je dobrodošai i rediteljima u pozorištima za decu. Verujem da bi jednako dobro igrao Lira kao što je igrao Hamleta ili: Vaneka u Havelovim jednočinkama Audijencija i Vernisaž, Dimogackog u Purpurnom ostrvu Bulgakova, Hroma u Pirandelovim Divovima sa planine, Proku u Nušićevoj Ožalošćenoj porodici, Milera u Horvatovom komadu Kod lepog izgleda, Stenlija u Pinterovom Rođendanu, Sizifa u Marinkovićevim Inspektorovim spletkama, Prosjaka u Karamazovima reditelja Predraga Bajčetića, Skerlića u komadu Kako je daleko od čoveka do čoveka Vide Ognjenović, sina u Vitkacijevoj Majci i druge.

Pored Ljubomira Draškića, sa kojim je najčešće radio, Petar Kralj je dve značajne uloge ostvario u režijama Zorana Ratkovića: kapetana Ivulića u Buzdovanu i Strindberga u Enkvistovoj Noći tribada. Dejan Mijač je u svojoj postavi Garderobera našao u Petru Kralju tumača Normana.



Po ulogama koje je igrao u domaćim komadima Petar Kralj je, reklo bi se, Srbin od glave do pete, ali na sceni nije manje dobar Englez, Nemac ili Skandinavac. Bez obzira na godine, može da igra mudre starce i lakoverne ljubavnike, sanjalice i tvrdice, lepotane i nakaze, dobroćudne ljudeskare i cinične, napete i razdrte intelektualce, moćnike i ubožnike, rafinirane salonske tipove i bitange i protuve, trezvenjake i ispičuture. U svim ovim raznolikostima i blagodareći njima, Kralj fascinira gustom, ali razigranom životnošću. U ovoj žiotnosti nema ničeg bukvalnog, ali ni egzibicionalističkog, nema ničeg dosadno dozirajućeg, ali ni trivijalnog. Kralj osvaja gledalište, a da publici ne „uvaljuje“ jeftini populizam. Kralj je temeljan, ali ne i starmali predstavljač-prikazivač. Kralj zabavlja, ali nije zabavljač, tragičar je, ali nije jednolinijska, jednobojna i jednodimenzionalna kukumavka. Ako je reč o sintezi, ili delikatnoj ravnoteži života i scene, tragičnog i komičnog, u toj sintezi raspad i dvojenje razlika – nisu prikriveni. Upravo ovako, podvojeno, rascepljeno ljudsko biće koje se nekom nevidljivom snagom održava na okupu, takvo biće odiše dragocenom životvornošću, srećnim koliko i protivurečnim obiljem. Za takvog glumca bismo rekli da je na sceni ljudski veseo i porazno životan, šeret, ali, opet, i nekako tužan i ružan, i tragičan dozlaboga!


Kralj nije igrao večnog Hamleta već Hamleta koga je sam mogao da nosi; nije Petar Kralj hteo da bude veći od svih Hamleta i svih Normana. Kralja ne osvaja idealnost; želi da prodre u stvarnost i u njoj se održi. Stvarnost je ono što on sanja. Ako ne sumnjiči umno i intelektualno, Kralj nastoji da ih obuhvati i odene jezikom kože. U Kraljevim epizodama nema ničeg epizodičnog, kao što u njegovim većim i velikim rolama nema privatne razmetljivosti ni loše monumentalnosti.

Kralj dobro oseća scensko vreme i ono što nazivamo „pravi trenutak“. Višeok, sa pogledom veselim i bezazlenim, blaženim ili zadivljenim, poraženim ili probuđenim, ume da sluša, slušajući da govori, da igra i kad nije nosilac igre, ili kad nije u njenom središtu. Može da igra gologlav, ali i svaka kapa paše na njegovu glavu – kačket, šajkača, šešir, cilinder, kruna. Sve ova glumačka glava ume da nosi: veselost, obest, inat, glupost, radeničku pobunjenost, intelektualnu zebnju i duševni teret, surovost moćnika i i zao udes jeretika. I gotovo da na nas jednako prisno deluju likovi koje Kralj tumači, bez obzira da li je reč o „novim ljudima“, ljudima iz Staljinovog ili Brozovog doba, ili o likovima iz daleke prošlosti. U svima njima Petar Kralj je umeo da nađe nešto scenski uzbudljivo i efektno, značajni, ili bar upućujuće, nešto u čemu se gluma dokazuje kao umetnost.

Uzimajući u obzir sve ove činjenice, žiri od sedam članova: Ljubomir Draškić, Vida Ognjenović, Muharem Pervić, Ljuba Tadić, Danilo Bata Stojković, Ljiljana Krstić, predsednik i Zoran Stošić, predstavnik Zlatare Majdanpek, jednoglasno je u ime Saveza dramskih umetnika Srbije Dobričinim prstenom nagradio Petra Kralja.
U Beogradu, decembar 1996.