PROLAZNOST JE UVEK SAVREMENA
ili nad knjigom „Moj živote, malo li te ima”
(Autor prikaza: Branko Brđanin Bajović, Banja Luka, Republika Srpska, 27. maja 1999)

Ovo nije knjiga – ovo je jedan život. Prošao. Jedan život koji je stao između uvodnih i završnih stihova prve pjesme, bez naslova, kojom – ni malo slučajno – počinje poetsko svjedočanstvo Ljubiše Baje Bačića:

„Još pre no što sam se rodio, ceo moj svet se u snu dogodio.

[...]
I svi smo čekali taj hleb što se mesi
i život što će da nam se desi."

Za naslov ovog slovceta o dirljivoj, dragocenoj „maloj – velikoj" knjizi, mislimo sa razlogom, uzimamo poslednju rečenicu zapisa BARDOLF, Bajinog sjećanja na njegovog (kako sam kaže) „pajtaša” Branka Vujovića: „Prolaznost je uvek savremena”, jer šta je drugo i ova knjiga i bilo koja i kakva knjiga, nego spomenik prolaznosti. Ili, kako Bačić kaže: „Uspomene postoje dok postoje oni koji su ih doživeli – posle toga su ništa”. Ali, toj rezigniranoj konstataciji dodaje i žižak iz kandila nade: „Tako nastaju mitovi pa, u mnogim slučajevima, i poezija”. Alhemija kojom nastaje poezija sasvim sigurno je i nešto više od toga, ali je naš autor onim navodom jasno upro riječju u izvor čuda iz koga je nastala njegova poezija. Sve ove pjesme, okupljene pod jednim krovom, zajedničkim i nostalgičnim naslovom „Moj živote, malo li te ima”, nose na sebi upravo pečat te i takve spoznaje. A, kao i svaka prava (treba li reći „velika”?) poezija, u srži i klici svake pjesme čuva sliku. Kazuje to, direktno, i naslov jedne od njih, „Slike u oknu”, i još više, niz slika od kojih se upreda potka poezije Ljubiše Bačića.

„Daleko po nekom krovu lenjo prolazi mačka
Tihi umorni crvi poslednju zidinu ruše
Mali psi neba rastržu detinji leš oblačka
U ropcu besmisla gine bleda jednačina duše”

Eto, u malom, obrasca po kome nastaju pjesme Ljubiše Bačića, Pjesnika. O glumi, o kafani, o njegovim mrtvim i živim prijateljima, o zapisima i sjećanjima na pozorište i život, neka govori neko sa više prava i pozvanja. Obratimo ovdje pažnju na zamajac „očuđavanja” prirode kao osnovni izvor pjesmotvornosti Bačićeve: sve počinje iz oka, iz viđenog (mačka na krovu), ali je već u prvom dato da se nasluti kako to nije obično viđenje, nego prije vizija – sve je to „daleko”, „po nekom krovu”, te stihovi namah prestaju da budu „izvještaj”, a postaju „doživljaj”. Već u drugom stihu, kojim „tihi umorni crvi” obavljaju svoj slućeni a nevidljivi posao i „poslednju zidinu ruše”, pjesnički postupak podiže se na višu ravan i pred sobom imamo još više viziju nego sliku. Naglašena metaforičnost ove poezije (a što je drugo poezija i pjesnički jezik, ako ne tropi, slike i metafore) u trećem stihu izvodi pred nas „nebo” koje je sve prije nego ono nad nama. „Mali psi neba rastržu detinji leš oblačka”, gdje se sada svijet prioritetno iskazuje preživljenom slikom, koja sa stvarnošću zadržava tek ovlašnu vezu, da bi se – konačno strofa survala u četvrti stih: „u ropcu besmisla gine bleda jednačina duše”, u kome više nema nikakve slike, nikakvog neposrednog povoda i stvarnosnog etalona, prema kome se uspostavlja odnos. Tako ova pjesma postaje lirski zapis slućene skore smrti, smrti svega – od neba, preko crva, do duše. Ali – i to je (veseli) paradoks ove poezije – pjesme Baje Bačića niti su pesimistične niti pesimističke. Duboko ukorijenjene u pravoslavni i hrišćanski postament, one i smrti prilaze sa balkanskom žovijalnošću, u kojoj provejava hedonizam, a koja rezultira slavljenem života, čak i onda kada pjevaju o smrti. Ostalo, o pjesmama iz knjige „Stena gologlava”, SKZ, 1995.g, rekao je i prije, i potpunije i sa više znanja i poznavanja, B.M. Mihiz. Nama ostaje samo da podvučemo još poneki stih, još neku sliku i impresiju: „Nijedan Olimp nema toliko bogova novih / čini se, ima više bogova nego Grka”, svjedoči Bačićev odnos prema deformacijama ljudi i vremena, a sve bez grča, bez i trunke glasne osude ili zlobe. Samo panteistički osjećaj i osjećanje, samo heraklitovsko upozorenje, eliptično:

„Novine donose vesti, večite oglase smrti i smenjuju se dani, godišnja doba, ljudi, bezglasna voda teče, veliki točak se vrti, vreme nam kuca račun i počinje da sudi.”

Sa svješću da je vrijeme tu da nam sudi, nastajala je i ova knjiga, ali i ovi zapisi i pjesme. A sa rafinmanom pjesnika prve vrste nastala je slika: „Kao koza so / sunce oblizuje staklasti asfalt”. Da je samo taj jedan stih objavljen, pred nama bi bila poezija prvoga reda. A, slava Bogu, nije. Pjesme Ljubiše Bačića će se čitati, govoriti i pamtiti i u budućem vremenu, dugo, onako kako su i nastajale. Jer, Ljubiša Bačić je bio, uz sve ostalo, pjesnik. Slava mu!